Film „Oče naš“ Gorana Stankovića kroz priču o svešteniku koji, uvjeren da čini dobro, zloupotrebljava moć i prelazi granicu između pomoći i nasilja otvara pitanja slobode, odgovornosti i opravdanosti sile, a tema je, iako inspirisana događajem iz Srbije od prije više od 15 godina, danas aktuelnija nego ikad.

To je saopšteno na pres konferenciji povodom ovog filma, koji je sinoć prikazan na Kanli Kuli, kao i film „Koke“ Igora Jelinovića, oba u okviru takmičarske selekcije dugometražnog igranog filma 39. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala.

Stanković je rekao da je, iako je priča nastala na osnovu događaja od prije više od decenije i po, tema tokom rada na filmu postajala sve aktuelnija.

„Ova priča je inspirisana događajima koji su se dogodili prije više od 15 godina. Međutim, kako je počeo rad na filmu, tako je ta tema postala sve aktuelnija. Ne samo kod nas, već i u svijetu, jer smo svjesni toga da živimo u jako nasilnim vremenima“, naveo je Stanković.

Iako je riječ o lokalnoj priči, Stanković smatra da se ona može preslikati na širi društveni kontekst, posebno na situaciju u Srbiji.

„Kada je rad na filmu počeo, tu je bilo puno nekih tema koje su mene zanimale, kojima sam htio da se pozabavim. Međutim, nekako se vremenom izdvojila jedna tema koja je obuhvatila sve, a to je pozicija moći i zloupotreba te moći“, naveo je Stanković.

Jedan od načina na koji se moć u filmu zloupotrebljava jeste nasilje koje se predstavlja kao način da se nekome pomogne. Upravo zato, je pojasnio Stanković, film otvara pitanje može li nasilje ikada biti opravdano i ko određuje granicu.

„Postavlja se to pitanje da li i u kojoj mjeri u stvari nasilje može da bude od koristi i da li može da se dozvoli jednom čovjeku da određuje koliko nasilja i sile će da upotrijebi da nekom pomogne, a kad tu mjeru prevrši i onda se dogodi da nekoga usmrti“, rekao je Stanković.

U središtu priče je sveštenik Branko, čovjek koji vjeruje da svoju moć koristi kako bi spasavao druge. Međutim, kako je pojasnio Stanković, upravo uvjerenje da neko zna šta je najbolje za drugog čovjeka može postati opasno kada nestane samopreispitivanja. Stanković vjeruje da Brankova početna namjera nije bila ista kao ona do koje je kasnije došao.

„Ja mogu da povjerujem u tu ideju da je on počeo i to mjesto osnovao sa tom nekom plemenitijom idejom da ljudima pomogne“, kazao je Stanković.

Dodao je da problem nastaje kada čovjek na poziciji moći prestane da preispituje vlastite postupke: „Svaki čovek koji prestane da sumnja u sebe i u ono što veruje, na kraju iz takvih načina razmišljanja nastaju najveća zla na ovoj planeti. Dakle, ako pogledate stvarno kroz istoriju, onaj koji je prestao da sumnja, on je počinio stvarno najveća zla“.

U slučaju koji je poslužio kao osnova za film, dodatni problem predstavlja i izostanak reakcije institucija.

„Očigledno na jednom malom primjeru ovde imamo upravo takav scenario gdje je u jednom trenutku neko prestao da sumnja, nakon toga institucije nisu zaustavile to što je on radio, nisu reagovale i onda je napravljena atmosfera u kojoj je bilo moguće da on na kraju uzme nečiji život“, rekao je Stanković.

Druga važna tema filma jeste sloboda. U komuni u kojoj se odvija priča ljudi dolaze da se liječe od bolesti zavisnosti, neki svojom voljom, a neki protiv svoje volje. Njihov život je izolovan od svakodnevice i podređen disciplini.

„Ovdje je u pitanju jedna komuna gde ljudi, neki dolaze svojom voljom, neki protiv svoje volje, da se liječe od bolesti zavisnosti. Oni znaju zašto su tu, to mjesto je izolovano“, rekao je Stanković.

Naveo je da izolacija može imati određeni smisao u procesu liječenja, jer ljudima omogućava da se udalje od svakodnevnih izazova.

„Jedna od činjenica zašto je toliko uspješno to liječenje je upravo zato što postoji ta jedna izolacija koja nekad traje i više godina, dakle da vi niste u nekom susretu sa svakodnevnicom i nemate te izazove“, kazao je Stanković.

Ipak, prema njegovim riječima, sama disciplina ne rješava nužno problem zbog kojeg su ljudi došli u komunu. Nakon liječenja neophodna je ponovna integracija u zajednicu.

„Problem je što se očigledno suštinski ne bavi problemom koji ih je tu doveo i nakon što se to završi je u stvari neophodno da zajednica integriše nazad te ljude kako bi oni kroz socijalizaciju, jer ta socijalizacija u stvari je nešto što liječi“, kazao je Stanković.

Upravo se u tom prostoru između discipline, slobode i moći otvara pitanje koliko čovjek zaista slobodno bira da se odrekne dijela vlastite slobode. Stanković smatra da ljudi u određenom trenutku mogu pristati na takav sistem jer se oko njih izgradi atmosfera i narativ da je upravo to ono što im je potrebno. Ali, upozorava, kada sve zavisi od jednog čovjeka, postoji opasnost da se prvobitna metoda izvitoperi.

„Oni svojevoljno pristaju u nekom trenutku jer se napravi takva atmosfera i takav narativ da je to ono što je njima potrebno. Međutim, opet kažem, ako jedan čovjek to određuje, onda tu je svaka mogućnost da nastane izvitoperenje tog metoda“, zaključio je Stanković.

Glumac Vučić Perović, koji u filmu tumači Dejana, govori o odnosu svog lika prema centru za liječenje zavisnosti, povjerenju koje tamo dobija, ali i promjenama kroz koje prolazi tokom priče.

„Kada zavisnik dođe tu u taj centar, a Dejan nije došao dobrovoljno, dobije nešto što nije dobio u spoljnom svijetu“, naveo je Perović.

Govoreći o pripremi uloge, Perović je istkao da mu je bilo važno da u liku pronađe dio ličnosti koji nije narušen bolešću zavisnosti. U tom dijelu, smatra glumac, mogu da pronađu svoje mjesto ljudi i institucije koje se bave zavisnicima.

„Mislim da baš u taj dio može da uđe, recimo, crkva ili ljekari koji se njima bave u nekim institucijama. Mislim da su oni jako odani, jako privrženi i jako zahvalni onda kad im se ukaže povjerenje, odnosno kad im se ukaže sve ono što je u spoljašnjem svijetu izgubljeno s razlogom“, naveo je Perović.

Za Perovića je važno što film problem zavisnosti ne predstavlja kroz jednostavno osuđivanje ljudi koji se bore sa ovom bolešću.

„Mislim da ovaj film otvara jedan drugačiji uvid u ovu problematiku zavisnosti. Da to nije samo puko osuđivanje, da su to neki ljudi koji su odlučili da im život bude bolji, pa su onda otišli u to. Mislim da je po strani ozbiljna bolest. Nisam siguran koliko naše društvo to prepoznaje i koliko tim ljudima olakšava život“, rekao je Perović.

Jedan od ključnih trenutaka za Dejana, prema Perovićevom tumačenju, jeste povratak u komunu. Glumac izdvaja repliku koju u filmu izgovara Goran Marković: „Jedan je Bog unutra, drugi je napolju.“

Prema njegovim riječima, period koji Dejan provede u centru predstavlja potpunu prekretnicu.

„Mislim da se njemu od trenutka kada uđe u taj centar i trenutka kada izađe desi između toga jedan cijeli život. I da on više nije ista osoba sa početka“, rekao je Perović.

Peroviću je, kako kaže, drago što je kraj filma ostao otvoren, jer publici ostavlja prostor da sama pretpostavi šta će se dogoditi sa likovima.

„Meni je drago da je ovaj kraj ostao otvoren, da mi možemo da naslutimo šta će sa svima njima da se desi. Koliki broj njih će da se vrati u svoja mjesta i ponovi istu grešku kao Dejan i koji će procenat ljudi uspjeti da se izvuče“, naveo je Perović.

Glumac Goran Slavić kazao je da je tokom rada na filmu bilo važno da svaki lik dobije svoj karakter i prepoznatljivost.

„Svi ti likovi i karakteri su bili napisani, ali insistirali su na tome da mi damo neki svoj pečat i da vidimo kojim bi to putem trebalo da ide. Mi smo morali da pravimo razliku, da ne budu svi karakteri isti, da svi budu različiti“, naveo je Slavić.

Za njegov lik, Duleta, su, kako objašnjava, ustanovili da je u komuni već oko deset godina i da je izliječen, ali da upravo zbog toga ne želi da ode.

„Ako ste primijetili, čak smo stavili taj ožiljak. Da li je taj ožiljak od tih batina ili ga je on zaradio negdje drugo, ali bitno je kao znak da je taj čovjek bio ranjen i vani, a i da je ranjen i unutra“, rekao je Slavić.

Dule, dodaje Slavić, ima strah od svega što ga čeka van komune, ali ga upravo taj strah drži i motiviše da pomaže drugim ljudima. Smatra i da njegov lik snažno vjeruje u Boga, možda čak i više nego u ono što govori otac Branko. Dio tih karakteristika nastao je tokom proba i snimanja, kroz improvizacije i rad na setu.

„Ja sam izabrao baš tim putem da idem i tražio sam ikone i gdje god je bilo prilike ja sam se i krstio i stao ispred ikone. To su sve neke stvari koje su se rodile u procesu snimanja, u procesu proba i u procesu našeg druženja van seta“, kazao je Slavić.

Istakao je da mu je nakon prvog gledanja filma bilo važno što se, kako je naveo, sve jasno čita i što je priča ostala dosljedna svojoj ideji.

„Preduslov za dobar film jeste stvarno dobra ideja, ali zatim treba taj scenario napisati, treba sve realizovati, treba znati raditi sa glumcima i na kraju to treba izmontirati“, rekao je Slavić.

Posebno mu je važno što film ne nudi jednostavnu podjelu na dobre i loše, već omogućava da gledalac razumije likove do određene granice, navodeći da je ta promjena jedan od elemenata koji filmu daju snagu.

Koproducentkinja filma Marija Perović navela da su je projektu privukli prije svega tema kojom se film bavi, ali i saradnja sa producentskom kućom čiji je jedan od osnivača reditelj Goran Stanković. Ona smatra da priča filma otvara pitanje društvenog suočavanja sa problemima koji nijesu vezani samo za jedno mjesto ili sredinu.

„Mislim da smo baš mi najpozvaniji da svako priča o problemu sa kojim se njegovo društvo suočava. Ovo što se dešava u ovom filmu može da se desi i ovdje u Herceg-Novom, može da se i dešava u Kotoru, Nikšiću, ali na sreću nemam te podatke“, rekla je Perović.

Kao jednu od ključnih poruka filma izdvaja pitanje zavisnosti, ali i slobode i moći.

„U životu nije dobro kada se jedna zavisnost zamijeni drugom. I mislim da je to suština ovog filma. Moć je grozna, ali kada apsolutno nemamo svijest da treba da funkcionišemo kao slobodni ljudi“, rekla je Perović.

Ona je povukla paralelu sa filmovima o ljudima koji nakon dugog boravka u zatvoru izlaze u svijet sa kojim više ne znaju da funkcionišu. Sličan problem vidi i kod likova iz „Oče naš“.

„Kao što njega nisu pripremili čuvari na ono što je život van zatvora ili socijalni radnici, na isti način Dejan, Dule i svi drugi nisu spremni na ono što se dešava napolju“, rekla je Perović.

Film „Koke“: Između krivice i opravdanja

Reditelj Igora Jelinović kazao je da je priča filma inspirisana njegovim porodičnim iskustvom, navodeći da su se njegova majka i njena sestra sukobile oko nasljedstva kuće na Hvaru. Ipak, kako je naveo, put od stvarnog događaja do filmske priče nije bio jednostavan.

„Prve verzije scenarija bile su ispunjene ljutnjom, mržnjom i osvetom“, rekao je Jelinović, pojašnjavajući da je vremenom je počeo da pokušava da razumije glavnu junakinju i da priču sagleda iz njene perspektive.

Jelinović je naglasio i da nije imao obavezu da u filmu doslovno rekonstruiše ono što se dogodilo u stvarnosti, već ono što je mislio da je najbolje za film.

„Ne gledam ga zapravo više uopšte lično, jer se toliko odmaklo od ličnog da više nije. To nije objektivna stvarnost. To je film ispričan iz vizure jednog lika“, objasnio je Jelinović.

Upravo je perspektiva glavne junakinje ključna za razumijevanje filma. Ostali likovi nisu predstavljeni nužno onakvima kakvi su bili u stvarnosti, već onako kako ih ona vidi i doživljava, u nastojanju da opravda sopstvene postupke. Iako glavna junakinja donosi odluke koje je teško opravdati, film je ne predstavlja jednostrano kao negativca. Naprotiv, gledalac dobija priliku da razumije njenu logiku i motive.

Jelinović je kazao da je čak i njegova majka, nakon što je pogledala film, prepoznala tu perspektivu: „Moja mama kad je gledala film je rekla da, da ne zna ništa o tome, bila bi na strani tete, a ne na svojoj strani“.

Prema njegovom tumačenju, upravo u tome i jeste jedan od ključnih elemenata filma: kada se priča ispriča iz perspektive jednog čovjeka, gledalac prirodno počinje da razumije i opravdava njegove postupke.

„Čim si u glavi jednog lika, puštaš ga razumjeti, opravdati. Mislim, nema puno gorih zločina od ovoga, tako da smo i sa puno gorim negativcima empatizirali“, rekao je Jelinović.

Glumica Aleksandra Janković je, govoreći o odnosu dvije sestre u filmu istakla da njihov sukob vidi kao nastavak odnosa koji je uspostavljen još u djetinjstvu.

„Meni se čini da su to zapravo dvije djevojčice koje nisu nikad prevazišle svoj odnos postavljen u ranom djetinjstvu. To je moje osnovno osjećanje toga. Zato govorim da jedna bez druge ne postoje“, kazala je Janković.

Prema njenom tumačenju, odnosi koji se formiraju u djetinjstvu, naročito unutar porodice, često se tokom života mijenjaju samo po formi, ali ne i u svojoj suštini.

„U principu se ti postavljeni odnosi u djetinjstvu, pogotovo kad su porodični, ne mijenjaju kroz život. Oni dobijaju neke svoje oblike, ali je to isto“, rekla je Janković.

Janković smatra da se u filmu jasno vidi kontrast između njihovih životnih izbora. Jedna od njih odlučila se za lagodniji život, dok je druga ostala u znatno težoj životnoj situaciji.

„Svaka žena može biti to. Stvar je odluke i izbora. U to sam 100 odsto sigurna. Ali svaka žena može biti i ovo što je Tajana. Ona se odlučila za neki lagodniji, lakši život i svojom tom lagodnošću izabrala da malo zatvori oči“, kazala je Janković. Iako jedna od sestara na kraju može izgledati kao pobjednica, Janković ne smatra da je iko zaista dobio u toj situaciji.

Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival biće zaključen sjutra, 28. avgusta, na Kanli kuli od 21 čas, dodjelom nagrada i projekcijom filma „Planina“ Biljane Tutorov i Petra Glomazića.

Pokrovitelji 39. izdanja Festivala su Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, izvršni producent je Javna ustanova kulture „Herceg-fest“, dok je partner Filmski centar Crne Gore, uz podršku brojnih sponzora, partnera i prijatelja Festivala.

Tekst: PR centar, više materijala na: https://www.prcentar.me/clanak/film-oe-na-gorana-stankovia-kada-mo-preraste-u-nasilje/3292